Novosti
Reprezentacija
Danijel Galić u travnju će napuniti 35 godina, no o prestanku karijere i planovima za budućnost s ovim momkom poniklim u Domu odbojke na Savi ne može se još ozbiljno razgovarati. Jer, „ne znam još, ništa ne planiram, dok dobro igram i dobro se osjećam puštam da ide dokle ide.“
Riječi su to jednog od naših bivših reprezentativaca, dvometraša primača-pucača kakvih nema puno. Otkako se iz Mladosti 2010. godine otisnuo u inozemstvo, Danijel je prošao kroz devet zemalja na tri kontinenta. Redom i radom: Italija, Kuvajt, Grčka, Španjolske, Južna Koreja, Argentina, UAR, Indonezija i sada Saudijska Arabija, klub Al-Ahli iz Jeedaha, gdje je već treću sezonu. I gdje je osvojio po drugi puta domaće prvenstvo.
„Kada sam došao prve sezone u Al-Ahli osvojili smo prvenstvo, ali tada je krenula korona-kriza pa se puno toga poremetilo i nije igralo. Lani smo uzeli dva kupa, a sada su nam još ostala natjecanja u ta dva kupa koja bi ponovno željeli osvojiti. Inače, ovo je klubu 24. naslov prvaka Saudijske Arabije, najviše od svih. Uz mene tu je i srpski reprezentativac Tomislav Dokić, dobro igramo, zadovoljni smo, a i u klubu su zadovoljni s nama, tako da postoji obostrana želja za nastavkom suradnje.”
Skrasio se Danijel i stekao veliki ugled u tom arapskom svijetu gdje je vlaga ogromna a temperatura tog jutra kada smo razgovarali debelo premašivala 30 stupnjeva Celzijusa.
„Čovjek se mora na to naviknuti, nema druge. Meni na naplatu dolazi način na koji sam počeo raditi u Mladosti, ona disciplina koja mi je pomogla u karijeri. Znam koliko su treninzi važni, koliko je važna tjelesna sprema i oporavak, prehrana i način života, i toga se stalno držim. Zato vjerujem da trajem tako dugo, a u svemu mi pomaže i rad sa sportskim centrom Body&Mind iz Zagreba, jer su jako zaslužni za moje produženje karijere kroz trenažne programe. Naime, ovdje nije uvijek lako trenirati, nemaju svi igrači tu svijest pa se zna dogoditi u mnogim klubovima da nemaju dovoljno igrača za treninge, ali imaju za utakmice. Kod nas, srećom, nije takav slučaj.“
Malo nam je pokušao približiti tu ipak malo egzotičnu zemlju za naše pojmove, i kroz odbojku i kroz neke uobičajene životne stvari.
„Otkako su dozvolili po tri stranca u momčadi kvaliteta odbojke se jako podigla. Obično uzimaju korektore ili primače-pucače. Liga je jaka, pogotovo prva četiri kluba, to su stalno derbiji, no niti protiv onih iz sredine tablice se ne smiješ opustiti jer te odmah kazne. Kada bih je uspoređivao to bi otprilike bilo možda kao Srednjeeuropska MEVZA liga, u svakom slučaju, puno jača od hrvatske Superlige. Što se same zemlje tiče, ima preko 30 milijuna stanovnika, sa strancima još 10 milijuna. Samo moj grad Jeedah ima više stanovnika od Hrvatske, malo manje od 4 milijuna. Kako je arapski jezik dosta težak, služim se engleskim, iako već dosta razumijem arapski. Svi su vrlo ljubazni i u tri godine koliko sam tu nisam imao niti jednu neugodnu situaciju. Što se pak korone tiče, i dalje se u zatvorenim prostorima mora nositi maska, ukoliko vas uhvate bez nje plaćate kaznu od 1000 riala, što je oko 250 eura. I dalje vrijede aplikacije o cijepljenju bez koje ne možete praktički nigdje ići. Obitelj mi je bila tu kroz božićno-novogodišnje blagdane, ali su se onda vratili u Zagreb jer sedmogodišnji Matej ide u školu. Imam i kći Leonu, koja ima 2,5 godine. Teško je živjeti odvojen od obitelji, ali to je posao koji sam izabrao i iz toga više nema van. Zato i kada razmišljam o budućnosti s podozrenjem gledam na posao trenera jer je kao i igrač stalno odsutan od kuće. No, o tome kad dođe vrijeme, nikad ne reci nikad, toliko je puta ispalo drugačije od planiranog…“
A razmišlja li štogod o hrvatskoj reprezentaciji ili joj je rekao zbogom?
„Mislim da je iluzorno očekivati u mojim godinama, bez obzira koliko se dobro osjećao i igrao, da budem na dispoziciji reprezentaciji. Mislim da ima dovoljno mladih igrača koji trebaju dobiti priliku, a ne da im ja uzimam mjesto, bez obzira igrao ili sjedio na klupi. Bilo je nekih razgovora svojevremeno sa Zaninijem, no kasnije se nismo više čuli. Uostalom, meni kroz ljeto treba i malo više vremena za regeneraciju tijela nego prije. Moje je vrijeme prošlo, reprezentaciji sam dao koliko sam mogao, i želim im svu sreću u radu. Drago mi je da se situacija kod njih, koliko vidim, razvija u pravom smjeru.“
