Novosti
Reprezentacija
Završiti jedno poglavlje, i otvoriti novo, rekli bismo, nije ništa neuobičajeno. Ako je knjiga u pitanju. No, zatvoriti jedno poglavlje u životu, i otvoriti drugo, e to je već velika prekretnica. U životu, karijeri…
Lucija Mlinar, u svibnju 29-godišnjakinja, odlučila je ovih dana napraviti baš to – zatvoriti jedno poglavlje i otvoriti novo, okončati karijeru internacionalne odbojkašice i posvetiti se privatnom životu. Kojeg kao profesionalka gotovo da nije imala. Ovo je stoga njen oproštajni intervju kao odbojkašice, hrvatske reprezentativke, razgovor o njezinoj karijeri, ali ne, kako sama ističe, „u suzama, već sa smiješkom na licu kada se osvrne na sve što je u karijeri postigla“:
„Nije ovo bila odluka preko noći, velike se odluke ne donose preko noći. Ja sam dugo u odbojci, s devet godina sam počela trenirati ovaj prekrasni sport, i na kraju ostvarila puno osobnih snova. Mislim da sam došla do kraja puta, da više igrački nemam što dati odbojci, pa se sada želim ostvariti i na privatnom i poslovnom planu. Uvijek sam bila borac, no vidim da na terenu više nisam kakva sam bila i da je došlo vrijeme za odlazak.“
Emocije su prisutne u svakoj njezinoj riječi, no dokaz koliko je duboko u sebi proživljavala ovu odluku, s kojom se svi veliki sportaši u jednom trenutku moraju suočiti, je i činjenica da se vratila u same svoje početke i sjetila se onih trenera koji su je usmjerili u odbojku, a koji kasnije uvijek nekako ostanu u sjeni:
„Sjećam se svojih prvih trenerica kada sam došla u Dom odbojke, Marijete i Ines, kasnije me trenirao Nino, a u seniorskom pogledu prvi me formirao tadašnji trener Mladosti Edo. Bili su to prekrasni dani, nije bilo lako svakog dana odlaziti na treninge s drugog kraja grada, iz Maksimira na Jarun, ali kada nešto voliš, kao što ja volim odbojku, doista ništa nije teško, i sve se stigne.“
Ne možemo tu a ne spomenuti njezinu sestru Mašu, 2007. godište, odbojkašicu Dinama, koja u svojim dobnim kategorijama pokazuje veliki talenat i pokazuje da će prezime Mlinar i dalje biti aktualno na dresu hrvatske reprezentacije.
„Maša je imala sreću da se pojavio klub Dinamo na Peščenici pa joj je bilo lakše dolaziti na treninge, a tamo je i Nino Matjačić koji mi je bio trener. Kao što ja nisam nikada zažalila što sam izabrala Mladost, tako niti ona nije požalila što je u Dinamu. Imala je veliku želju da se možda negdje sretnemo i zajedno odigramo, ali to će ostati samo želja, jer je moja odluka o prestanku karijere čvrsta.“
Vrijeme je sumiranja karijere; što od utakmica, trofeja, nagrada, prvo pada na pamet?
»O, ima dosta toga, no prvo na pamet padaju Mediteranske igre 2013. u Mersinu i zlatna medalja koju smo osvojile u dresu Hrvatske. Potom 2022. godina i osvajanje Challenger kupa u Zadru te plasman u Ligu nacija, san svake odbojkašice. Mnoge odbojkašice sa zavidnim karijerama nisu se uspjele ostvariti u VNL-u. Od klupskih pak uspjeha pamtim Bekescabu, gdje smo osvojile MEVZA ligu i mađarski kup, pa njemački Dresdner u kojem smo osvojile Kup, jedino oficijelno natjecanje te sezone jer je potom krenula pandemija Corona virusa. Ne, doista se ne mogu požaliti na karijeru, bila sam na EP i SP, nakon Mladosti igrala u Švicarskoj, Belgiji, Mađarskoj, Njemačkoj, Italiji, Turskoj i na kraju, posljednju sezonu u Poljskoj.“
Doista zavidna karijera vrijedna svakog respekta.
„Stvarno sam zadovoljna, jako, i ni za čim ne žalim. Kada samo pogledam, trenirala su me vrhunska odbojkaška imena, između ostalih i Davide Mazzanti, Daniele Santarelli i Ferhat Akbas, trojac koji spada svakako u Top 5 najboljih trenera. Uostalom, tanka je granica uspjeha, i ne mjeri se uvijek nužno ostvarenim trofejima, iako sam ih dosta osvojila u karijeri, već je po meni ogroman uspjeh i to što mi je karijera trajala toliko dugo. Zahvalna sam na tome svim mojim trenerima, od mlađe dobnih selekcija do seniorskih sastava, svi su oni i te kako zaslužni za moju karijeru.“
I, što sada, rekli ste da otvarate novo poglavlje i da se želite jednako uspješno ostvariti i na privatnom i poslovnom planu. Ima li tu mjesta i za odbojku?
„Naravno, to je moja ljubav i ostat će i dalje neizostavni dio mog života. U kojem smislu, i na koji način, prerano je govoriti, no otvorena sam za sve opcije. Iznimno cijenim rad ljudi u HOS-u, i prijašnjeg predsjednika, pokojnog Ante Bakovića i sadašnjeg Frane Žanića, uvijek sam se odazivala na svaku akciju i imali smo skladne odnose. Naš Savez uvijek može računati na mene,“ rekla je na kraju Lucija Mlinar, sada već bivša reprezentativka koja je izrazila veliko žaljenje što je na ovaj način odbila poziv novog izbornik Arbutine za novim ciklusom reprezentacije. Njezin dres s brojem devet, koji je također izabrala i njezina sestra, otišao je u zasluženu mirovinu…
